alive

ako ovo preživimo, ostatak života ćemo se samo zajebavati…

namam opravdanja i ne mislim ni da ga tražim, više sebi pokušavam objasniti uzroke i posljedice.
naravno, daleko od toga da je ovo odgovor, ali jeste jedan komad puzle. ili čak dio veće slike.

sjetio sam se da sam s., kad me je jednom pitala jedno jako ozbiljno pitanje, ispričao ovu priču i da sam nakon toga počeo i vjerovati u nju.

a da li se ova priča i stvarno desila?
to vjerovatno nije ni važno. istorija je ona istorija u koju vjeruješ. nema druge.

bili smo trojica. bio je i četvrti, ali on nam je bio samo na smetnji. malo stariji i malo papak, i drot i svašta nešta. u drugačijim okolnostima bi nas mogao ozbiljno zajebavati, ali u takvim ne. tri na jedan u toj situaciji znači da si u totalnoj manjini i da ti je najpametnije začepiti. siguran sam da mu je bilo zajebano. ne želim ni zamisliti. tri balavca ti najstrašnije piju krv, a ti samo možeš da žališ na sudbinu što te nije smjestila u vod sa ljudima tvog profila i godišta. kad si već sebi dopustio da upadneš u jedno takvo sranje.  

nas trojica smo stvarno bili djeca. ali, imali smo oružje i mislili smo da imamo i ideju. možda smo ju i imali, to sad nije bitno. ako i jesmo, ona je prva nastradala, tako da to nema nikakve veze sa ovom pričom.

i tako su išli dani.

ja sam u tu raju došao zadnji i preko štele, i dugo vremena sam bio ”maneken”. to je tip kojem se ne vjeruje. možeš s njim biti i dobar drug i piti kafu i pričati o svemu, ali on je ”maneken”. dok se ne dokaže suprotno.

onda se ukazala prilika. ne želim ovdje opisivati kako, ali i ja sam položio ispit za veliku raju i sve je postalo super.

a vrlo brzo potom i jako loše. stalno mrak. i krv, i strah. i gomila nejasnih situacija. i totalno zbrkanih osjećanja. i taj neki prokleti predivni osjećaj sreće. i to ludilo moći koje je, u stvari, samo nadopuna tvom apsolutnom osjećaju nemoći. sav strah koji prođe kroz tebe se automatski pretvara u moć. predivno. totalno neljudski i predivno.

jedna od prilika (od sada bi ih već mogao nazvati i epizodama?) je trajala danima. onaj grozni ukus u ustima više nikako ne može da se ispere. kao neki metal. i prašina. i teret koji stalno negdje vučeš. najradije bi ga ostavio, ali znaš da će doći situacija kad će ti trebati. i krv drugih ljudi. i njihovi glupi pogledi u zemlju. i tvoje tjelo koje je zategnuta mašina. ono prelazi granicu svojih mogućnosti pa lebdi.

gdje god dođeš budiš nadu u svima. uglavnom dolaziš na mjesta na kojima nema nade. tvoj dolazak je znak. stvari će se promjeniti nabolje. ljudi te gledaju kao u spasioca. i to je ponekad sve što ti treba. ti njihovi pogledi koji te hrane.

ali se i trošiš. ne mislim da se fizički zamaraš, nije iscrpljenost ono što je tu strašno, nego to što nakon nekog vremena kao da sav život u tebi stane. i to je mučno. sve u svemu, jedno kompletno ludilo.

pa sve prestane.

na par dana samo, ali prestane. dovoljno da zaboraviš, jer ti si sebe isprogramirao da zaboraviš.

u principu, nije to totalni zaborav jer mi razgovaramo o svim sitnicama koje su se desile. u stvari, to je sve o čemu i razgovaramo. ali, sve to izgleda kao da se desilo nekom drugom. osim ako u svemu ima nešto smiješno što bi eventualno bilo dobro da se neko uhvati u pilanu. moj nagon za preživljavanje je već istreniran. svjestan je da uspjeh slijedeće epizode zavisi od toga koliko ćeš se odmoriti. ovo sve što se desilo je prošlo i ti nemaš nikakve koristi od toga za budućnost. ako si nešto i naučio – to je na nekom drugom nivou i upotrebićeš to kad ti bude trebalo. a to nije sad.

ja sam happy. odavno sam ravnopravan. a divno je biti ravnopravan sa tigrovima. predivno.

a. je jedan od ljudi koje ja neću potpuno razumijeti dok sam živ. ja suštinski ne razumijem taj tip čovjeka. to nije samo zbog ove njegove slijedeće osobine, ali u ovom slučaju je samo to relevantno pa moram ovako reći – a. je čovjek koji doručkuje. po svaku cijenu i na svakom mjestu, samo ukoliko to okolnosti dopuštaju. ako ne doručkuje, boli ga glava i sav je sjeban. nikoga on ne gnjavi, ali zbog toga što je divno interesantan kad nije sjeban, i m. i ja navijamo da on stalno doručkuje. doručak koji nam daju sprat niže je uglavnom odvratan. toliko da ne želim potrošiti ni riječ na opis. a. svejedno rano ustane, uredno siđe u kantinu, doručkuje, ponese porciju i za m. i mene, pa ih kasnije u toku dana sam pojede. mi ponekad malo promrljamo i to je to. više smo zainteresirani za kafu i cigare i ako šta naleti.

a. nakon doručka malo pokušava spojiti antenu sa tv-om, pokuša ispričati neku od svojih priča, ali kako m. i ja čvrsto spavamo, a onaj četvrti (zovimo ga od sada m.m.) uglavnom ne uprati poentu, tako se i a. uskoro vrati u krevet i nastavi spavati do podne. onda se budimo, pa tumaramo i bauljamo do ručka. pijemo kafu sa komšijama. kod njih ili kod nas, svejedno.

to je bilo predivno augustovsko jutro. oko deset ujutro a. je sav ozaren ušao u našu spavaonu za četiri muškarca.  

kao, ništa se posebno ne dešava. ali njegovo ushićenje je zarazno. ne možeš da te ne probudi. možda i možeš, ali bi to ostatak dana vjerovatno osjećao kao grijeh, pa ja otud otvorim oči.

a.  –  ooo, hairlija, zoru prevario..?

ja. – šta ima? opet pravi eurokrem i pravi čaj?

a.  – ma jebo to. iš'o dati krv i znaš koga sam sreo? (ovdje ću preskočiti ime)….!

ja  –  i?

a.  –  dao mi svoju maksuziju. i to me baš pripazio. haj nam ti namotaj, evo imam i rizlu i sve.

ja. –  daj budi specijalca. specijalac, ustaj, evo ti doš'o dajdža u posjetu!!

m  –  jebite se obadvojica.

a.  –  pa i hoćemo, lahko bomo prihajali.

m  –  kad namotate zovite. i dotad ne serite, spavam. imal’ kafe..?

bezbrižni dani. čudno, ali sad, kad pomislim, ne mogu da se sjetim da sam ikad poslije toga dane provodio bezbrižnije nego tada. to je ono što sam prije govorio. organizam valjda sebi naredi totalni relax i totalno odlijepi. valjda na taj način sačuva zdrav razum.

smotamo. zapalimo. nemamo kafe pa pijemo odvratni čaj od doručka. čak se i ja slažem da je čaj prva liga. imamo i muziku. zapalimo još jedan. m. je skontao kako da napravimo cepelin od vješalice iz ormara. u mom kvartu je bio nekakav jalijaš samir koji je dobacivao cepelinom na zgradu. na osmi sprat. ”ko? dobacivao? aha, jest’ ali na kurac.” smijeh. gađamo cepelinom raju pred bazom. niko nas ne konta odakle gađamo. umiremo od šege. neki tip se osvrće oko sebe, ne može da skonta ko ga gađa, a mi ga ubismo. on je presmiješan lik, hoda okolo u gaćama i glupo se smiješka. m. ga pogađa cepelinom u nos. pa u uho. ”daj meni, daj meni, jo gle'aj sad kad ja ga složim…” ja imam još dvije kutije sarajevskog marlbora. pušimo marlboro. jesmo kraljevi. onaj lik nešto povjerljivo govori jaranu na uho. jaran se osvrće kao da vidi odakle ga gađaju, a ovaj šatro ne gleda nego kao nešto s njim priča. u momentu kad mu pripaljuje cigaru ja pogađam jarana cepelinom u glavu. spavaonica se pretvorila u ludilo. još neka raju su skontala da neko gađa pa pokazuju prstom na drugu zgradu. to je sve totalno genijalno. mislim da ću se malo i pišnuti u gaće. a možda i jesam. nivo inteligencije i komunikacije nam je spušten na prvi-drugi osnovne. ekskurzija u zelenici. II2 se kupa. ovoj jednoj bilji pukle gaće. ”kojoj bilji?, ma ne znaš je ti jarane starija je ona koka…”

divno nam je.

neko otvara vrata i govori nam nešto. smijeh je nestao. nekako se dugo topio u zraku, i sad ga odjednom nema i izgleda da nema šanse da se vrati. zamjenilo ga je neko tupilo. glupo zjevamo jedan u drugog u nadi da ćemo uspjeti vratiti onaj svijet od maloprije. uzalud. odjednom se čuje i milion nekih drugih zvukova. bezveze ljetni zvukovi. tek nakon nekoliko sekundi meni dolazi do mozga da je čovjek kojeg gledam zapravo m.m. i da je upravo izgovorio nešto. opet mogu naslutiti u ustima tragove onog metalnog okusa. to mora da je od ovog kretenskog čaja. kakvim oni nas sranjima hrane. i šta ba ovaj debil sad priča?

m.m. – ”hajmo omladinci, dosta rekreacije, vod za intervenciju za deset minuta ispred kancelarije…”

puno kasnije me je s. pitala nešto jako ozbiljno. i umjesto da joj odgovorim sjetio sam se šta sam prvo pomislio u trenucima nakon što je m.m. ušao u sobu.

da li su i a. i m. pomislili isto što i ja?

iskreno, nikad mi nije palo na pamet da ih pitam. i dan danas bi mogao, živi su i znam kako da dođem do njih. milion je razloga zašto da to ne uradim. ali ovaj jedan je dovoljan. nisam ih pitao zato što znam da jesu. sjećam im se pogleda.

taman i da se ne sjećam, svejedno.

čovjek koji to ne pomisli u takvom trenutku je ili luđak ili će to sigurno postati.

 

 

 

Komentariši